ŽIVIMO ZAJEDNO
Na primeru širom sveta dokazano je da osobe sa invaliditetom mogu voditi kvalitetan, ispunjen i dostojanstven život u koliko im se pruži odgovarajuća podrška u okviru lokalne zajednice.
Projekat Život van institucije predstavlja implementaciju modela čiji je cilj izmeštanje osoba iz razidencijalnih institucija širom Srbije. Proces deinstitucionalizacije podrazumeva izmeštanje jednog broja najfunkcionalnih korisnika u stimulativnije sredine, u ovom slučaju u hraniteljske porodice koje su projektom obučene za pružanje usluge specijalizovanog hraniteljstva. Proses deinstitucionalizacije je složen i dugoročan proces koji podrazumeva sistematičnu pripremu svih učesnika u pomenutom procesu (od osoblja u institucijama preko samih korisnika, pružaoca usluga socijalne zaštite do hranitelja i senzibilizacije šire društvene zajednice).
Stvaranje građanskog društva i razvoj kapitalističkih odnosa uslovio je velike migracije stanovništva iz sela u gradove što je dovelo do razvoja različitih društvenih institucija. U skladu sa periodom o kome govorimo svako ponašanje koje je odudaralo od strogih normi tog doba smatralo se nepoželjnim i neprhvatljivim i sledilo je pomeranje osoba sa takvim „devijantnim“ ponašanjem na društvene margine. Izgrađene su velike institucije van naseljenih mesta u kojima su smeštene osobe sa invaliditetom kako ne bi narušavale sklad „idealne društvene“ strukture. Dominantno svojstvo institucije jeste duh kolektivizma koji se razvija u njima. Društvena segregacija i smeštanje u institucije izvan gradskih naselja, kao i deprivacija korisnika dovele su do diskriminacije osoba sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom.
U samoj prirodi ljudi je da imaju strah od onog što ne poznaju, što im je na neki način strano i daleko. Upravo iz tog razloga, veliki broj ljudi izgradio je odnos nerazumevanja prema osobama sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom. Udaljeni od nas oni nam se čine još više strani, nepoznati i daleki. Upravo zbog toga osobe sa invaliditetom doživljavamo kao bitno različite. Neprihvatljivo je za nas često samo ono što su nas drugi naučili da ne prihvatamo, nerazumljivo je samo ono što se nikada nismo potrudili da razumemo, daleko je samo ono čemu se nikada nismo želeli približiti. Svi smo mi osobe sa različitim razvojnim potrebama, u tome i jeste sva lepota raskoši našeg društva. Potrebno je samo malo dobre volje da zanemarimo razlike i spoznamo suštinu univerzalnosti ljudskih vrednosti, da upoznamo i razumemo ljude koji bez sopstvene krivice žive u društvenoj izolaciji. Donekle je tačno da veliki broj osoba sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom neće dostići nivo funkcionalnosti koji će biti dovoljan za potpunu samostalnost. Ta ne znači da odmah odbacujemo veru u njihove mogućnosti, već da ih podržimo da maksimalno razviju svoje urođene kapacitete. Da ih prihvatimo i uvažimo.
Projekat Život van institucije koji umrežava pružaoce usluga socijalne zaštite, kako iz vladinog tako i iz nevladinog sektora, je upravo tu da pruži mogućnost ne samo osobama sa invaliditetom, već čitavoj zajednici a sve sa ciljem kako bi stvorili društvo po meri svakog od nas.
Projekat Život van institucije predstavlja implementaciju modela čiji je cilj izmeštanje osoba iz razidencijalnih institucija širom Srbije. Proces deinstitucionalizacije podrazumeva izmeštanje jednog broja najfunkcionalnih korisnika u stimulativnije sredine, u ovom slučaju u hraniteljske porodice koje su projektom obučene za pružanje usluge specijalizovanog hraniteljstva. Proses deinstitucionalizacije je složen i dugoročan proces koji podrazumeva sistematičnu pripremu svih učesnika u pomenutom procesu (od osoblja u institucijama preko samih korisnika, pružaoca usluga socijalne zaštite do hranitelja i senzibilizacije šire društvene zajednice).
Stvaranje građanskog društva i razvoj kapitalističkih odnosa uslovio je velike migracije stanovništva iz sela u gradove što je dovelo do razvoja različitih društvenih institucija. U skladu sa periodom o kome govorimo svako ponašanje koje je odudaralo od strogih normi tog doba smatralo se nepoželjnim i neprhvatljivim i sledilo je pomeranje osoba sa takvim „devijantnim“ ponašanjem na društvene margine. Izgrađene su velike institucije van naseljenih mesta u kojima su smeštene osobe sa invaliditetom kako ne bi narušavale sklad „idealne društvene“ strukture. Dominantno svojstvo institucije jeste duh kolektivizma koji se razvija u njima. Društvena segregacija i smeštanje u institucije izvan gradskih naselja, kao i deprivacija korisnika dovele su do diskriminacije osoba sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom.
U samoj prirodi ljudi je da imaju strah od onog što ne poznaju, što im je na neki način strano i daleko. Upravo iz tog razloga, veliki broj ljudi izgradio je odnos nerazumevanja prema osobama sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom. Udaljeni od nas oni nam se čine još više strani, nepoznati i daleki. Upravo zbog toga osobe sa invaliditetom doživljavamo kao bitno različite. Neprihvatljivo je za nas često samo ono što su nas drugi naučili da ne prihvatamo, nerazumljivo je samo ono što se nikada nismo potrudili da razumemo, daleko je samo ono čemu se nikada nismo želeli približiti. Svi smo mi osobe sa različitim razvojnim potrebama, u tome i jeste sva lepota raskoši našeg društva. Potrebno je samo malo dobre volje da zanemarimo razlike i spoznamo suštinu univerzalnosti ljudskih vrednosti, da upoznamo i razumemo ljude koji bez sopstvene krivice žive u društvenoj izolaciji. Donekle je tačno da veliki broj osoba sa mentalnim i/ili intelektualnim invaliditetom neće dostići nivo funkcionalnosti koji će biti dovoljan za potpunu samostalnost. Ta ne znači da odmah odbacujemo veru u njihove mogućnosti, već da ih podržimo da maksimalno razviju svoje urođene kapacitete. Da ih prihvatimo i uvažimo.
Projekat Život van institucije koji umrežava pružaoce usluga socijalne zaštite, kako iz vladinog tako i iz nevladinog sektora, je upravo tu da pruži mogućnost ne samo osobama sa invaliditetom, već čitavoj zajednici a sve sa ciljem kako bi stvorili društvo po meri svakog od nas.